Taložim neispričanu tišinu

Draga Marta,

nisam više tako mlad.
Ne uvijek razgovorljiv
u želucu sam kao čir
nataložio mnogo neispričane tišine.


Koža mi štavljena u kafanskom dimu.
Obolio sam od praznih priča
koje su u meni nastanile
loptaste tumore uzaluda.
Oči sam postakljivao u mraku.
One nisu pale zvijezde,
nisu ih iz ognja vadili
nebeski puhači stakla
i kada plamte čine to
iz nekih potpuno nezvejzanih razloga
od kojih većinu
nije pristojno spominjati.
Tijelo sam gradio nalakćen, uležan, sjedeći,
tresući se od groznice ili smijeha.

26200621512_e657958e90_z

 

Glazba koja me prati je tamnoćutna,
zaudara na samoću i hotelske sobe.
Volim gaziti opalo lišće
i utvarati si da razumijem
njegovu sudbinu
tako ljudski odigranu
kroz godišnja doba.
Marta, samo ljubav s tobom
je varanje smrti.

Poezija: Marko Tomaš, „Pismo Marti”

Advertisements

Šta ti kažeš na sve ovo?

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s